Velike-scenske produkcije često koriste mehaničku opremu - kao što su liftovi koji se često viđaju na koncertima-kako bi se poboljšao vizuelni uticaj nastupa. Dok upotreba ovako velikih-mašina nesumnjivo daje osjećaj veličine i veličanstvenosti predstavi, ne mogu se zanemariti inherentni sigurnosni rizici povezani s njom. Naravno, kad god je to izvodljivo, opasnosti treba eliminisati ili rizike ublažiti primjenom principa dizajna „inherentno sigurnih“.
Kako se onda mogu smanjiti rizici koje predstavlja scenska mašinerija? Rješenja se mogu naći iu mehaničkom dizajnu iu operativnim tehnikama. Primjeri uključuju dizajniranje zaštitnih štitnika za točke smicanja, specificiranje čeličnih žičanih užadi sa sigurnosnim faktorom većim od 10 ili projektovanje mjenjača sa vijekom trajanja od 400 sati i kapacitetom okretnog momenta dvostruko većim od karakterističnog opterećenja. Ove metode služe za trajno uklanjanje opasnosti ili značajno smanjenje rizika. Slijedom toga, kada se projektira dizalica namijenjena podizanju tereta od 500 kg, teoretski bi se mogla projektirati da izdrži kapacitet od 1000 kg kako bi se umanjili prethodno identificirani rizici. Međutim, iz ekonomskih razloga, dizajneri rijetko usvajaju ovaj pristup. Nadalje, tehnička ograničenja igraju važnu ulogu: razmotrite, na primjer, kako bi strukturalni dizajn same zgrade trebalo promijeniti ako bi svaka letvica bila dizajnirana da izdrži opterećenje od 1000 kg umjesto potrebnih 500 kg.
Ako inherentno sigurne metode dizajna nisu izvodljive - ili ako ne uspiju u potpunosti smanjiti rizike na prihvatljiv nivo -, tada se moraju uvesti tehnički zaštitni uređaji ili alternativna zaštitna rješenja kako bi se ti rizici dodatno ublažili. To obično uključuje ugrađivanje specifičnih sigurnosnih funkcija u kontrolni sistem. U određenim primjerima koje pruža Waagner-Biro Luxembourg Stage Systems (u daljem tekstu "Waagner"), senzor pritiska je instaliran za kontinuirano praćenje opterećenja i provjeru sigurnosti operacija podizanja opreme. "Waagner" ovu sposobnost detekcije preopterećenja označava kao posebnu sigurnosnu funkciju. Najčešća sigurnosna funkcija je granični prekidač, koji može zaustaviti rad opreme i unutar normalnog opsega putovanja i tokom vanrednih situacija, čime se pruža-prijatan i pouzdan metod za osiguranje ukupne sigurnosti. Međutim, nijedno od ovih rješenja ne može u potpunosti eliminirati opasnosti; oni samo smanjuju *vjerovatnost* nastanka opasnog događaja, ovisno o ispravnom funkcioniranju tehničkog rješenja. Ovo postavlja kritično pitanje: kolika zapravo mora biti pouzdanost ovih sigurnosnih funkcija?
Ako nisu dostupne ni inherentno sigurne dizajnerske mjere ni tehnička rješenja - ili ekonomski isplative alternative - za ublažavanje rizika, onda je jedina preostala opcija jednostavno pružiti korisnicima i operaterima opreme informacije o *preostalim rizicima* koji ostaju. Ovo obično uključuje postavljanje znakova upozorenja ili davanje detaljnih uputstava za rad (u kojima se, na primjer, navodi da opremom smije upravljati samo obučeno osoblje). Naravno, ovaj metod smanjenja rizika je najkrhkiji i treba ga koristiti samo kada druge opcije nisu dostupne.